VIVVA*S mousetrap

Mišolovka se nastavlja:
http://misolovka2.blog.hr

Eh, Eh!

SRETAN ROĐENDAN TIII!
SRETAN ROĐENDAN TIIIIIII!
SRETAN ROĐENDAN, COCOOOOOOOOOOO...
SREEEEEEEEEETAAAAAAAAAAN ROOOOOOOOĐEEENDAAAAAAAAN TIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII!
(Ah, kakvo pjevačko dostignuće)

Moja seka ima ročkas danas (vau, 11 godina!). Sjećam se kad sam ja imala samo jedanaest godina. Kad sam ja imala jedanaest godina - hm... Ja sam stvarno posenilila. Valjda mi je bura udrila u glavu... Kad smo već kod bure, znate li kakva je bura na Punti, i to, s one strane? E pa sad si zamislite da tamo stojite polugoli na nemilosrdnom vjetru punih pola sata i čekate profesora iz tjelesnog da se sjeti da ga vi tamo polugoli čekate na nemilosrdnom vjetru punih pola sata.
Reći ću vam samo jedno - nije se sjetio, ili kako bi on rekao "U! Zaboravio sam!", naravno, kad smo se mi već opako približile velikom partunu na ulazu u park. Još jednom, hvala Šilviji šta ga je podsjetila.
A istog tog dana mogli ste promatrati iz daljine novu specijalnu epizodu Vivvinih avavntura u školi. Gost epizode: moja draga Nonenonica (nije mi to nona). Ukratko, ispunile smo normu za cijelotjedni TZK trčući gore dolje i tražeći moju KRIČAVO ZELENU torbu. Inače, kupila sam KRIČAVO ZELENU torbu kako bih ju lakše pronašla u masi drugih NEkričavih torba. Bila je na Marininom ramenu, u učionici br. 7 i družila se s prof. iz biologije. Ali dobro, epizoda sretno završava - pronalaskom KRIČAVO ZELENE torbe.
(nemojte pitati zašto sam istaknula KRIČAVO ZELENU torbu jer ni sama ne znam zašto)
Hah!
(ni za to ne pitajte...)

To je sve... ANČI SRETAN BIRTHDAY iliti GEBURTSTAG!

Tvoja (i vaša) Vivva...

Ali doista, jučer sam obrukala ne samo sebe i moju sestru, nego i moje jadne roditelje. Ok, obavila sam kupnju u Mercatoru, ali onda je uslijedio i nezanimljiviji dio shoppinga (kada ja više nisam predmet cjelokupne pažnje) u Pevecu. Moji starci (koji nisu baš jako stari) tražili su novi špaher (odnosno štednjak), a ja više nisam mogla provesti ni sekundu među silnim TV ekranima, mikrofonima, linijama, kompjuterima, kamerama i digitalnim fotoaparatima. Ne znam zašto, ali uvijek mi se dogodi da jednostavno podjetinjim pod Pevecovim reflektorima. A jučerašnji napad glupiranja u javnosti bio je najgori do sada.

Tu, naravno, mislim na SweetLove koja očito vapi za mojim postovima... A sada slijedi isprika koju sam smišljala puna dva sata. Ostanite s nama.

Istina je da sam trenutno zauzeta s nekim poslovima za koje je bolje da ne znate jer je to veoma povjerljiva informacija, sve se radi TOP SECRET i mogla bih nastradati ako vam otkrijem bilo što vezano uz to. I ne samo ja, već možda i vi.
Ma dobro ajde, reći ću vam, ali nemojte me poslije kriviti da vas nisam upozorila...:-)
Radim na jednom projektu koji nije nipošto za školu, nego onak, za svoj gušt. Ukratko, pripremam se za snimanje jednog filmića. Ništa duboko, ništa tragično, ništa dvosmisleno - moj mali bratić (9) je, naime, napisao scenarij, pa sam odlučila da mu udovoljim i ispunim želju da bar jednom u životu odglumi njegovog najdražeg zlikovca. Pripremam kostime, maske, sestra radi na scenografiji i koreografiji borbi, muku mučim s specijalnim efektima... Zato ste ostali zakinuti za postove... Veoma mi je žao i duboko se ispričavam...
Impulsi idu, tata ne zna da sam na netu, zato sada neću o pojedinostima. A ako vas zanima, znate da me uvijek možete pitati.

Jeste li ikada vidjeli čovjeka koji se punih deset minuta muči otključati ulazna vrata? Ja sam vidjela dvojicu.
I ne, nisu to bili nikakvi provalnici kojima je cilj razmontirati cijelu ključanicu najnovijim lopovskim alatom. Bili su to – turisti.
Još bih i mogla tolerirati da jedan srednjovječni barba Hans, nije on kriv, ima poteškoća s otključavanjem vratiju i, nakon deset minuta, zaključavanjem vratiju. Ali mladi Fritz, ne, ne… To od njega nikad ne bih očekivala jer smatram da dečko od 16-17 godina mora znati otvoriti otključana vrata. U oba slučaja, pojavila sam im se pred kukastim nosom baš u pravo vrijeme da ih izbavim iz nesretne situacije.
Dok je barba Hans (nije mu to ime, ali već kad ne znam kako se zove, imenovala sam ga s tipičnim njemačkim imenom, u svakom slučaju bolje nego da ga zovem Ivica) pokušavao ući u hodnik moje kuće, silujući vrata kao da ih nikad prije nije vidio, ja sam se spremala za još jedan poguban dan u školi (ajme, biologija. Ajme, engleski. Ajme, hrvatski i matematika), a jednolični zvuk guranja i okretanja ključa u ključanici činio me još nervoznijom. Taka, taka, taka. (stanka) Taka, taka, taka. (ponovo stanka) Taka, taka, taka, taka! (stanka, valjda će sada probati s drugim ključem) Taka, taka, taka! I tako barem deset minuta. Onda je (hvala Bogu) došao moj mali, brbljavi i glasni bratić i počeo mi objašnjavati kako da prijeđem livel s Darth Moulom na PlayStationu (Znaš ke ludo, jučer sam igrao cijeli dan, i tek navečer sam ga uspio –zuuuuuuum! A znaš kako? – Ne, Matko, ali mislim da ćeš mi sada reći. – Točno! Prvo ga moraš odmah napasti, i znaš ono kad te gađa s kutijom? E, to moraš trčati uokolo da te ne pogodi, onda se sakriješ na onom škalina tamo kod onog mostića i tamo si uzmeš dodatni život! – Ah, dobro, Matko, meni se sada žuri u školu, ispričat ćeš mi kad se budemo opet vidjeli. Ciao!).
Izađem iz stana i naiđem na barbu Hansa, koji sada s druge strane vratiju ponovo siluje već razdrmana vrata.
«Hallo!» reče Vivva.
«Oh, hallo!» reče barba Hans.
Tu sam stala pored njega, odnosno iza njega, ubiti ne znam točno – hodnik je ionako uzak, malen i kvadratan, i čekam da se on makne od tih vratiju (čovječe, moram u školu)!
«……………….?» upita on mene, a ja njemu
«Ja!», pritom nadajući se da me upitao da li izlazim van. Pošto se napokon odmaknuo od vratiju, shvatila sam da mi je ovo bio prvi uspješan njemački razgovor uživo, s Nijemcem. Vau, pa nije tako strašno, a to šta zapravo nisam shvatila šta mi je rekao, nema veze. Zaključala sam vrata (na Hansovo olakšanje) i otišla u školu.
Par dana kasnije, mislim da je bila srijeda, Dan učitelja, već u tri i po sam bila doma (skraćeni sati). Mljac, mljac, mama mi sprema piletinu i krumpire (vegetarijanstvo mi je u tom trenutku bilo negdje daleko od pameti). Samo da napomenem, moja mama ne može nešto kuhati a da pritom ne zaboravi kupiti barem jedan ključan sastojak, toga dana – krumpire. I naravno, tko će drugi ako ne ja projuriti kroz vrata brzinom svjetlosti i spasonosno se vratiti doma s vrećom krumpira (3 kune kilo) taman u pravi čas? Ali na vratima se guzi – Fritz. Jadničak, pokušava izaći iz ove kućerine (pokvario je satelitsku u apartmanu pa nema šta raditi za oblačnog dana). Još ga i ne bih skužila da nisam kroz poluotvorena vrata od stana vikala sestri: «Daj, požuri s tim patikama! Ajde!», a on će meni:
«Hallo!»
(malo sam se prepala, djelomice zato što ga tu nisam očekivala, a djelomice zbog toga što je taj lik utjelovljenje Draca Malfoya s onom izblajhanom kosurinom, zalizanom unatrag)
Valjda je pomislio da je ono «Ajde!» bilo «Hallo!» i namijenjeno njemu, a ne mojoj sestri.
I sada ponovo imamo ovdje dio razgovora koji nikada neću moći odgonetnuti…
«………….!» reče Fritz, a ja sam to protumačila kao «Pokušavam izaći van iz ove kućerine i ići se malo skejtati u skate-park koji ste si tamo kod nogometnog igrališta izgradili, budući da sam rasturio satelitsku, a vaš domaći program mi je totalischen dosadan, a ne mogu otključati vrata.»
Nisam mu ništa odgovorila jer na tako opsežan razgovor i ne možeš ništa odgovoriti nego pokušati riješiti problem. Stavim ruku na kvaku, lagano ju pritisnem, ŠKLJOC!, oh, vidi ti to, pa vrata su otključana!
Iskreno, nisam mu pogledala izraz blijede face kada sam teatralno otvorila vrata, ali zacijelo se osjećao kao budala. Barem bih se ja tako osjećala da sam na njegovu mjestu.